MOJ SVIJET

Patološki model je usredotočen na patologiju i njene simptome, a statistički model definira osobu prema odstupanju od prosjeka populacije u odnosu na određenu osobinu. On utvrđuje norme i kao bipolarni patološki model definira dva tipa abnormalnosti, veći stupanj abnormalnosti i manji. Oba pristupa podržavaju hendikepizam, jer utvrđuju pretpostavke koje promoviraju razlike u tretmanu. Oni pretpostavljaju razlike na tjelesnom, mentalnom i planu ponašanja.

Socijalnim modelom pristupa koji zastupaju suvremeni istraživači smanjuje se negativan učinak označavanja-stigmatizacije, jer ne definira invaliditet u apsolutnim kategorijama, već ga određuje u odnosu na kulturu i uvjete određene sredine. Dakle invaliditet je rezultat interakcije osobe i okoline, više nego što je pojava sama po sebi.

Definicijama, dijagnozama i opisima invalidnosti kao odstupanja u tjelesnim ili mentalnim sposobnostima od nekih standarda, ove se osobe svrstavaju u manje vrijedne, a sama devijacija/odstupanje izgleda kao njihov problem, a rješenje se vidi u njihovom približavanju standardima ili tzv. normali.
Za razliku od toga ovaj pristup sugerira društvenu odgovornost za invaliditet i pretpostavlja okolinu slobodnu od prepreka i osobe s posebnim potrebama svjesne svojih prava i spremne da se zastupaju.

I Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) daje nove smjernice za procjenu zdravlja International Classification of Functioning Disability and Health-ICF (WHO-ICF, 2002.) s ciljem stvaranja novog sredstva klasifikacije funkcioniranja, koje će pridonijeti prestanku izoliranja i diskriminacije. Usmjerava se na zdravstveno stanje i funkcioniranje umjesto na simptome bolesti i uvodi društveni aspekt invalidnosti.