MOJ SVIJET

Naši stavovi, predrasude, pogrešni pojmovi, vjerovanja o osobama s posebnim potrebama su rezultat informacija kojima raspolažemo.
Činjenica je da u stjecanju spoznaja ključno mjesto još uvijek ima medicinski pristup, koji dihotomizira stanje organizma na normalno i patološko, a medicinska tipologija je osnova za opis stanja, tretman i prognozu. (Gleason, 1989.).
Prema Mercer (1973.) dva su osnovna modela u definiranju posebnih potreba: patološki i statistički. Oba su proizašla iz kliničkog pristupa.

(Opširnije,....)

Middelton predlaže tri konceptualna okvira za promjene, od kojih je posebno interesantan: NVQ model
Ovaj model čini 7 koraka. Promjene se mogu događati na raznim razinama a potrebno je svladati svaki korak, jedan po jedan, a ne simultano. Pretpostavlja postepene promjene.

• Svjesnost
• Ne učiniti lošijim
• Osobne promjene
• Profesionalne promjene
• Organizacijske promjene
• Političke promjene
• Socioetičke promjene

Promjene čovjek mora početi sa sobom prije nego traži da se svijet mijenja. Tako ne možemo očekivati niti stav prihvaćanja osoba s posebnim potrebama u društvu, dok se roditelji stide svoje djece ili dok tražimo u dobrotvornim akcija sažaljenje zbog njihove različitosti.

Moralni imperativ je u svakoj sredini razviti svjesnost protiv diskriminacije. Blatt (1973.) navodi 10 točaka za uklanjanje diskriminacije:

• naučiti identificirati i korigirati vlastiti hendikepizam i hendikepizam kod drugih,
• zahtijevati jednaki pristup svim servisima i službama usprkos oštećenja,
• podržati financijski samo programe koji nisu hendikepistički,
• početi sa nacionalnom kampanjom protiv hendikepizma,
• podržati moratorij za stvaranje i financiranje segregirajućih programa,
• identificirati hendikepizam u medijima, koristiti razna sredstva kampanje za eliminaciju,
• držati stručnjake odgovornim za eliminaciju hendikepizma u njihovoj sredini,
• zahtijevati da su službe namijenjene čovjeku pravo, a ne privilegija,
• podržati nacionalne i lokalne grupe u uklanjanju hendikepizma ,
• organizirati internacionalni komitet za identifikaciju hendikepizma.

Ljiljana Igrić, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, Sveučilište u Zagrebu